(Iz arhive) PDAVijesti kolumna: Gdje je nestala radost? (2)
Ovaj tekst je pisan kao kolumna za portal PDAVijesti 2005. godine. Ovdje ga objavljujem 3 godine kasnije da se ne izgubi u bespućima mreže svih mreža. :)
(Link: 1. dio kolumne)
Možda je problem u meni, možda u činjenici da sam korisnik Palm dlanovnika, tržište kojih stagnira u posljednje vrijeme. Ali imam ozbiljan osjećaj da je izgubljen optimizam i polet korisnika dlanovnika koji je bio primjetan još pred koju godinu. Danas gotovo svatko koga znam, uključujući na koncu i mene, koristi dlanovnik za ozbiljne i “ozbiljne” poslove.
Pred koju godinu bih očekivao da ćemo danas kada gotovo svi imamo dlanovnike ili sa bluetooth ili sa wi-fi tehnologijama čoporativno igrati društvene igre, pa makar se radilo i o najbanalnijem pokeru između umreženih dlanovnika i njihovih vlasnika. U snove o trkačim simulacijama ili pucačinama na bežično umreženim dlanovnicima se nisam usudio ozbiljno upuštati, ali mi je i ta ideja uvijek bila lagano na pameti. Pobogu, pa čak i chess-by-email dobiva sasvim novi smisao kada se potezi razmjenjuju tijekom čekanja vlaka na kolodvoru s kolegom koji se tog časa dosađuje u uredu.
Umjesto toga, danas kada smo u mogućnosti sve ovo raditi, mi dlanovnike i dalje koristimo za prijenos uredskih datoteka između doma i ureda, evidenciju dnevnih i noćnih obaveza, kao adresare te razmjerno rijetko čak i kao diktafone. Nekada smo se uvjeravali da sve te dosadne i paušalne radnje radimo ne zato što smo eventualno ostarjeli i postali dosadni i predvidljivi ovisnici o skupim igračkama, već da nam tehničke mogućnosti uređaja ne omogućavaju bolje. Koliko god željeli vjerovati suprotno, većini korisnika je vrhunac igranja sa svojom skupom igračkom puštanje porno filmića skinutih s interneta na tom malom ekrančiću pred tehnički polupismenim (pa samim time i zadivljenim) prijateljima.
Danas je dakle vrijeme da se suočimo s istinom - stvarno smo ostarili i postali dosadni i predvidljivi. No, to još nije najgore; najgore je to što korištenje dlanovnika više nije nešto čemu se veselimo već je postalo jedna od brojnih dosadnih i monotonih svakodnevnih radnji.
U redu, možda i nije sve tako crno. No ipak ću se na kraju zapitati - gdje je nestala radost?
Nema komentara članka